Što zapravo znači sljepoća?

Sljepoća, nasuprot opće uvriježenom mišljenju ne podrazumijeva samo potpuno odsustvo osjeta svjetla. Pod pojmom sljepoće podrazumijevamo pravnu sljepoću, funkcionalnu sljepoću i totalnu sljepoću:

• Pravna sljepoća podrazumijeva slučajeve kada je najbolje korigirana vidna oštrina na boljem oku manja od 0,1 prema Snelenovom zapisu, ili ako je vidno polje na oku s boljim vidnim poljem uže od 20°.
• Funkcionalna sljepoća, pak podrazumijeva najbolje korigiranu vidnu oštrinu na boljem oku osjet svjetla.
• Pod pojmom totalne sljepoće podrazumijeva se odsustvo osjeta svjetla na oba oka.

Koji su najčešći uzroci sljepoće i može li se ona spriječiti?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, globalno, najmanje 2,2 milijarde ljudi ima oštećenje vida, a u gotovo polovice njih oštećenje vida moglo se spriječiti. Vodeći uzroci oštećenja vida i sljepoće su refraktivne greške, mrena, dijabetička retinopatija, glaukom i senilna makularna degeneracija.

Mrena – jedan od najčešćih uzroka sljepoće

Mrena, ili zamućenje leće kao najčešći uzrok sljepoće pogađa više od 94 milijuna ljudi diljem svijeta. Najčešće je povezana sa starenjem, no može biti i posljedica traume oka, različitih upalnih stanja ili drugih bolesti. Rijetko je prisutna već prilikom rođenja te može značajno remetiti razvoj vida kod djece. Razvoj mrene ne može se spriječiti, no znamo da određeni čimbenici u određenoj mjeri mogu utjecati na njen razvoj, poput izlaganja UV zračenju, primjene kortikosteroida, šećerne bolesti. Operacija mrene najizvođeniji je operativni zahvat u medicini te je jedan od najisplativijih medicinskih postupaka uopće.

Glaukom – tihi kradljivac vida

Glaukom je drugi po učestalosti uzrok sljepoće u svijetu. Za razliku od mrene koja predstavlja reverzibilni uzrok sljepoće, glaukom ukoliko je neprepoznat i neliječen dovodi do nepovratnog oštećenje vida i sljepoće.

Glaukom je kronična, progresivna bolest očnog živca koju karakteriziraju oštećenje vidnog živca i ispadi u vidnom polju. Iako je razina očnog tlaka jedan od glavnih čimbenika rizika, na rizik razvoja glaukoma može utjecati očni tlak bilo koje vrijednosti, s obzirom da na rizik utječe i otpornost vidnog živca na različite patogene mehanizme. Stoga, kod nekih osoba do oštećenja može doći i pri niskim vrijednostima očnog tlaka, dok kod drugih pak ne mora doći do oštećenja ni u slučaju viših vrijednosti.

Glaukom se često naziva tihim kradljivcem vida zbog prirode bolesti u kojoj ne daje simptome, ili su simptomi vrlo blagi te stoga često bude neprepoznat sve do završnih faza bolesti kada je već došlo do nepovratnog oštećenja vida. Upravo zbog toga važno je naglasiti da su redoviti oftalmološki pregledi nužni kako bi se na vrijeme prepoznali rizični čimbenici te kako bi se na njih ciljano djelovalo.

Osnova liječenja glaukoma su postupci kojima se snižava očni tlak s ciljem usporavanja napredovanja bolesti. Oni podrazumijevaju lokalnu terapiju antiglaukomskim kapima, laserske tretmane i kirurško liječenje.

Dijabetička retinopatija – kako šećerna bolest utječe na vid?

Dijabetička retinopatija, jedna je od najčešćih komplikacija šećerne bolesti koja zahvaća male krvne žile, a pogađa gotovo trećinu pacijenata s tom dijagnozom. Zbog rastuće incidencije šećerne bolesti i njenog izravnog utjecaja na vid i nepovratno oštećenje mrežnice, dijabetička retinopatija ostaje i dalje glavni uzrok sljepoće u starijih osoba.

Adekvatna kontrola šećera u krvi predstavlja primarnu mjeru prevencije razvoja dijabetičke retinopatije, a trenutne mogućnosti liječenja uključuju intravitrealnu primjenu antiVEGF terapije (engl. anti-vascular endothelial growth factor), kortikosteroida, fotokoagulaciju mrežnice te vitrektomiju. Iako je u ranoj fazi često asimptomatska, rana dijagnoza igra ključnu ulogu u poboljšanju ishoda liječenja te je stoga ciljani probir ključan za rano otkrivanje bolesti i pravovremeno liječenje. Nove tehnologije, poput nemidrijatičkih kamera i softvera umjetne inteligencije, pomažu u ranom otkivanju promjena na mrežnici te time i smanjenju opterećenja za zdravstveni sustav.

Senilna makularna degeneracija – bolest koja oštećuje središnji vid

Senilna makularna degeneracija, vodeći uzrok sljepoće u industrijaliziranom svijetu, je degenerativna bolest mrežnice, točnije žute pjege, koja uzrokuje nepovratno oštećenje centralnog vida, a pogađa osobe starije od 55 godina. Predviđa se da će se broj ljudi sa senilnom makularnom degeneracijom diljem svijeta povećati sa 196 milijuna u 2020. godini na 288 milijuna do 2040. godine.

Senilna makularna degeneracija posljedica je složene interakcije dobi, genetike i okolišnih čimbenika, uključujući UV zračenje, pušenje i prehranu. Nije ju moguće izliječiti, ali promjenom načina života, uravnoteženom prehranom, dodacima prehrani temeljenim na AREDS2 formuli možemo utjecati na njen prirodni tijek.

Senilnu makularnu degeneraciju klasificiramo u suhi, neeksudativni oblik i vlažni, eksudativni ili neovaskularni oblik. Zlatni standard u liječenju vlažne senilne makularne degeneracije je intravitrealna primjena antiVEGF terapije, odnosno lijekova koji blokiraju djelovanje vaskularnog endotelnog faktora rasta.

»Važno je znati: Nije svaki gubitak vida nepovratan. Mogućnosti liječenja ovise o uzroku bolesti, a rano otkrivanje može imati ključnu ulogu u očuvanju vida. «
– Eva Kos, dr.med, FEBO

Sljepoća od rođenja – koji su uzroci i mogućnosti liječenja?

Kako prepoznati znakove oštećenja vida kod djeteta?

Kongenitalna sljepoća odnosi se na gubitak vida ili značajno oštećenje vida prisutno pri rođenju. Vodeći uzroci kongenitalne sljepoće su različite genetske mutacije i kongenitalne abnormalnosti, ali i neki faktori na koje se može utjecati, poput infekcija tijekom trudnoće (rubeola, sifilis, toksoplazma). Neki od najčešćih uzroka kongenitalne sljepoće uključuju Leberovu kongenitalnu amaurozu, retinopatiju nedonoščadi, kongenitalnu kataraktu, hipoplaziju vidnog živca i kongenitalni glaukom.

Rana dijagnoza ključna je za pružanje skrbi i podrške osobito u ranim razvojnim fazama djeteta. Rani znakovi kongenitalne sljepoće mogu biti suptilni. Na povećanu sumnju na oštećenje vida mogu ukazati problemi novorođenčeta s praćenjem predmeta ili ljudi u pokretu, poteškoće s fokusiranjem na predmete oko sebe, poteškoće s uočavanjem predmeta u perifernom djelu vidnog polja, izostanak reakcije na svjetlost, pokrete, poznata lica ili pak nistagmus tj. nekontrolirani očni pokreti te abnormalan refleks s očnog dna.

Koje su mogućnosti liječenja i podrške?

Liječenje je vrlo izazovno, a ovisi o uzrocima i težini stanja. Za određene genske bolesti poput pigmentne retinopatije i Leberove kongenitalne amauroze dostupna je genska terapija kojom se funkcionalna kopija neispravnog gena isporučuje izravno u stanice mrežnice. Operativni zahvati standard su liječenja kongenitalne katarakte i glaukoma.

Za djecu s ograničenim vidom, specijalizirana pomagala za vid koja uključuju naočale, povećala i digitalne alate dizajnirane za poboljšanje kontrasta i svjetline te pomoćne tehnologije poput čitača zaslona ili softvera za pretvaranje teksta u govor mogu poboljšati njihovu sposobnost da vide svijet i komuniciraju s njime.

Nove metode liječenja sljepoće – što donosi budućnost?

Vrijeme koje nam predstoji vrlo je uzbudljivo, osobito u pogledu razvoja lijekova za bolesti koje su do sada neizbježno vodile sljepoći. Razvoj novih terapijskih metoda za različite bolesti mrežnice, prvenstveno nasljedne bolesti mrežnice posljednjih godina usmjeren je prema genskoj i staničnoj terapiji, optogenetici te bioničkim retinalnim implantatima.

Genska i stanična terapija

Razvoj genske terapije uključuje istraživanja za X-vezanu pigmentnu retinopatiju poput botaretigene sparoparvovec (bota-vec), namijenjene bolesnicima s mutacijama gena RPGR. Nadu bolesnicima s pigmentnom retinopatijom budi i razvoj stanične terapije koja se temelji na transplantaciji mrežničnih ploča dobivenih iz induciranih pluripotentnih matičnih stanica, a u tijeku su i istraživanja koja se baziraju na razvoju terapije kojom se nastoje nadomjestiti izgubljene fotoreceptorske stanice. Novi principi koji uključuju razvoj oralnih lijekova u liječenju nasljednih retinalnih bolesti kao što je npr. OCT-980, značajno bi povećali dostupnost liječenju, smanjili rizik potencijelnih komplikacija povezanih s operativnim zahvatima, te naposljetku smanjili opterećenje za zdravstveni sustav.

Optogenetika – može li svjetlost pomoći u vraćanju vida?

Posebno zanimljivo područje predstavlja optogenetika. Ova inovativna tehnologija predstavlja spoj genetskih i optičkih metoda, a bazira se na kontroli aktivnosti živčanih stanica pomoću svjetla. Značaj ove tehnologije potvrđuje i činjenica da je ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu dodijeljena upravo za područje optogenetike.

Bionički retinalni implantati – umjetna mrežnica

Bionički retinalni implanti predstavljaju pokušaje kojima se nastoji nadomjestiti funkcija fotoreceptora koji su propali kao posljedica degeneracije mrežnice različitih uzroka. Bionički retinalni implanti djeluju poput umjetne mrežnice te se operativnim zahvatom implantiraju u centar mrežnice. Pomoću posebnih naočala koje snimaju okolinu implant dobiva slike koje se pretvaraju u električni signal koji zatim putem vidnih puteva dolazi do mozga gdje se tumači kao vid.

Može li se izgubljeni vid vratiti?

Iako suvremena medicina još uvijek ne može vratiti vid izgubljen zbog svih očnih bolesti, napredak u dijagnostici i liječenju otvara nove mogućnosti. Genska i stanična terapija, optogenetika te bionički retinalni implantati predstavljaju obećavajuće smjerove istraživanja, no mnoge od tih metoda još su u razvoju i imaju određena ograničenja.

Ono što već danas možemo učiniti jest pravovremeno brinuti o zdravlju svojih očiju. Redoviti oftalmološki pregledi, rano prepoznavanje očnih bolesti i odgovarajuće liječenje mogu značajno pridonijeti očuvanju vida.

I dok istraživanja donose novu nadu osobama s teškim oštećenjima vida, važno je zapamtiti da je očuvanje postojećeg vida jednako važno kao i potraga za novim mogućnostima njegova vraćanja.